Čudan je život. Ljubav kojoj se nadaš pojavi se onda kada prestaneš da isčekuješ da li će se i kada desiti. Tako je izgleda sa svim stvarima koje su nam važne. Kada prestanemo da ih isčekujemo sa žarom i nestrpljivošću pojave se niotkuda, kao da ih je sama naša čežnja sputavala da se materijalizuju. Otuđen od svijeta povukao sam se u sebe i svoj dom, zaključao vrata i zaronio u okean virtuelnog svijeta u koji danas bježe svi oni koji ne nalaze ispunjenost ni u sebi ni u svojojj okolini. Bio sam razočaran nedostatkom dobrote, ljubavi i svjetlosti u ovom snu koji nazivamo materijalnom realnošću. Nalazio sam krivicu za to u sistemu, matrici, u kojoj smo svi zarobljeni od rođenja. Želio sam promjenu, želio sam da sve to promjenim, da promjenim i sebe i realitet sna u kome smo. Nisam ni sanjao da će mi upravo taj virtuelni svijet u koji sam se sklonio pomoći da izmjenim i matricu sna realiteta i samog sebe. Spojio me je sa osobom, na sličan način kao i ja ranjenom i na kraju nade da će se išta bitno promjeniti na bolje.
Nekako je taj spoj rodio Ljubav i Svjetlost, potpuno razgoneći tamu oko nas. Fizički, emotivno, energetski i na svaki mogući način osjećali smo jedno drugo, kao da između nas nije bio okean i skoro 10.000 kilometara. Kao da barijere drugog jezika, mentaliteta i načina života nemaju nikakav značaj. I nemaju, dokazali smo to jedno drugome i samima sebi.
Sada smo zajedno, smireni, u Ljubavi i Svjetlosti koju nismo ni sanjali da ćemo ikada naći. Postojanost i snaga te Ljubavi i Svjetlosti uvjerili su nas da sve možemo i da matrica realiteta koji je san nije neizmjenjiva.
